DŽEMAT - ZAJEDNICA U ISLAMU

DŽEMAT - ZAJEDNICA U ISLAMU

U džematu, zajednici, skupljaju se ljudi čiste namjere, sjedinjuju se i povezuju srca. 

Džemat kao jedna skupina može znatno doprinjeti razvoju društva i poboljšanju društvenog (socijalnog) života.

      Foto: IBC ZH
Insan u prijevodu čovjek je nastao od dvije riječi: نسى - što znači zaboraviti i انس - što znači druželjubiv. Ova druga riječ nam govori da je čovjek zapravo druželjubivo biće i da treba pripadati određenoj zajednici (džematu) da bi mogao funkcionisati. 

Porijeklo riječi džemat: Džemat je nastao od glagola جمع što znači skupiti, sabrati. Ibn Tejmije r.a.: Džemat znači jedinstvo, a suprotno njemu je razilaženje, premda je ova riječ postala sinonim za skupinu ljudi koja se okupila (oko nekog zajedničkog cilja). (Medžmuatul-Fetava, 3/157) 

O džematu: U džematu, zajednici, skupljaju se ljudi čiste namjere, sjedinjuju se i povezuju srca. Tu se dolazi do potrebnog znanja o onome što je čovjeku potrebno za kvalitetan život-i dunjalučki i ahiretski! Tu se sumira životni cilj, te se jasno određuje čemu čovjek teži, tu mu se omogućava da on pronađe sebe na najlakši i najbolji mogući način...

Džemat za muslimane predstavlja temeljnu, osnovnu i najmanju organizacionu jedinicu. Kroz džemat muslimani ostvaruju osnovna vjerska prava, obaveze i provode različite aktivnosti. Važnost džemata

O važnosti džemata govore mnogobrojni hadisi i ajeti, a neki od njih su:

 Ko bude želio srednji dio dženneta neka se drži džemata jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje…

Svaki onaj koji napusti Zajednicu (Džemat), pa makar za pedalj, i umre, umro je paganskom smrcu.

Stroga vam je dužnost da budete u džematu, u zajednici. Teško vama ako se razjedinite!

Namaz u džematu je vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza davdeset i sedam puta! (Buharija)

Allahova ruka je sa džematom, to je milost koju Allah pruža.

Potreba za zajednicom tj. džematom temelji se na tome što nam šejtan sve naše probleme predstavlja kao 90% našeg života, a da su samo 10% ostali dijelovi našeg života. Međutim u realnom svijetu odnos naših problema i ostalih stvari je 10:90 Kada je čovijek sam šejtan mu lahko njegov život predstavi u odnosu 90:10, a kada taj čovijek ima društvo onda njegov realni odnos (10:90) šejtan ne može okrenuti.

90:10 - problemi:život

10:90 - problemi:život

Muhammed, s.a.v.s., kaže: Vjernici su poput građevine, čiji se dijelovi međusobno podupiru. (Buharija)

Muhammed, s.a.v.s., nam također, vjernike poredi sa organizmom i kaže: Primjer vjernika u međusobnoj pažnji, milosrđu i saosjećanju je primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, svi ostali organi odazovu mu se i pridruže u bolu s nesanicom i povišenom temperaturom. (Buharija i Muslim)

Važnost zajednice tj. džemata se ogleda i u mogućnosti materijalne pomoći međusobno, ali i utjecajem na društvo. Džemat kao jedna skupina može znatno doprinjeti razvoju društva i poboljšanju društvenog (socijalnog) života. Također, džemat dosta može pomoći i mladima koji danas većinu svog vremena provode na facebook-u i uz televiziju, radije nego družeći se sa prijateljima. Tako organizujući zanimljive skupove za mlade džemat pomaže u suzbijanju danas sve prisutnije maloljetničke delikvencije

Kada govorimo o džematu važno je spomenuti i džamije koje su zapravo mjesto okupljanja džemata. U džamijama se mogu organizovati razne aktivnosti koje će pomoći društvu, ali i pojedincu kao članu tog džemata.

Možemo zaključiti da je džemat bitan za životu svakog čovjeka. Da bi normalno funkcionisao čovjek treba pripadati određenom džematu, jer je u protivnom mamac za šejtana.

Stoga čovjek sam može izabrati da li želi pripadati određenom džematu, te pomagati taj džemat i primati pomoć džemata ili će se prepustiti samoći, koju će šejtan iskoristiti i čovjeku život pretvoriti u probleme.


Autor: Nejra Krečo IIb, Prva bošnjačka gimnazija  / majkaidijete.ba

USTIPRAČA

USTIPRAČA

Malo mjesto u kome se grle rijeke Drina i Prača
Malo mjesto u kome duša jača,
jeste malo mjesto al' su ljudi golemi
i tu nije potrebno puno da ljudi budu veseli
U prelijepu Drinu ulijeva se smaragdna Prača u nastavku ću 

da vam pišem o mom mjestu koje se zove Ustiprača:

Ima ona sve, nešto je stvorila sama a nešto joj je priroda dala
Prelijepe rijeke, prelijepe bašte
ima ona i stijene
koje su stvoreno od mašte
Gostunj i Surovi se dižu u visine
neki bi rekli prelijepa brda
ali za nas su to planine.

Bilo je teških dana sa puno tuge i plača
Onih dana kada smo je napuštali
protjerani od zlih ljudi i ljutoga mača
Ustiprača je ostajala i opstajala i od rata jača
Teško je reći ko je voli više mi odavde ili oni daleko
jedino je istina da u Ustiprači svi imamo da nas čeka neko
Nismo često svi tu, skupa u rodnome kraju
Ali ima onih dana, prelijepih dana
koji prekratko traju
Prelijepa bajramska jutra sa ezanom iz džamije stare
obično najave te rijetke dane
Rani je sabah i bilo je premalo noći
U džamiju puno ljudi dođe
a ima onih što i nisu mogli doći
Svima dragi Bog vesela lica dade
Ima dobrih ljudi i ima još nade

Zato djeco, omladino, što vas dragi Bog na put dao
Sjeti te se i vrati te se na mjesto gdje je vaš dedo prvi put nogom stao
Svakome se desi da mora da ode
Ostavi svoje zbog života i slobode
kad steknete svoje i stanete na noge
neka vas svi putevi do rodne grude vode

Ustiprača čeka i svaki put iznova cvijeta
bila je ona i ostat će do kraja svijeta!

Hajra Kulelija 

DOBROTVORNI PROJEKAT: „IZGRADNJA IMAMSKE KUĆE – DŽEMAT USTIPRAČA"

DOBROTVORNI PROJEKAT:  „IZGRADNJA IMAMSKE KUĆE – DŽEMAT USTIPRAČA"

  

Bosansko naselje Ustiprača se još u srednjem vijeku spominje kao naseljeno mjesto i važna raskrsnica puteva. Brojni stećci te  obližnja srednjovjekovna Kula  bosanskog hercega Stjepana Kosače svjedoče o historiji ovog malog mjesta i dobrih Bošnjana.        

Ovo  povratničko naselje u RS-u  na ušću rijeke Prače u Drinu, od Goražda je udaljeno  11 km  i povezano gradskom linijom, od Rogatice 19 km a od Višegrada 27 km.  Većina porušenih bošnjačkih kuća je obnovljena kao i mjesna džamija.

S ciljem da se Džematu Ustiprača obezbjedi stalni imam,  koji bi  svakodnevno   predvodio   namaz i organizovao mektebsku nastavu i ostale duhovno-kulturne manifestacije  -  pokrenuta je akcija da se ponovo izgradi kuća za imama koju su zlikovci  srušili 1992 godine.

Džamija je već obnovljena  dobrovoljnim prilozima dobrih ljudi – te poučeni  pozitivnim iskustvom pokrenuta je  dobrotvorna akcija / projekat :

Pozivamo vas na dobro djelo:

„IZGRADNJA IMAMSKE KUĆE – DŽEMAT USTIPRAČA”

Želim financijski podržati ovu akciju i dati prilog upravo za ovaj projekat općeg dobra  - vakuf,  pozivam sve dobre ljude, podrinjce,    ustipračane ,  džemate  u diaspori i BIH te  ljude koji vole ovo mjesto ili žele da doprinesu duhovnom  održivom povratku u Podrinje -  da se uključite  u akciju  te  učestvujete u gradnji trajnog dobrog djela…
Takodjer vas pozivam da postanete član ovog džemata i godišnjom članarinom od 48 KM podržite ovaj džemat:   

Uplatite  svoje priloge na bankovni konto:

Medžlis IZ-E Goražde

BA 391415255310001548

Trg Branilaca bb

73000 Goražde BiH

Naznačiti -  svrha uplate;  „Prilog za Dzemat  Ustiprača“

Za sve informacije rado vam stojimo na raspolaganju :

Adis Uzunović ;

Facebook:   https://www.facebook.com/uzunovic.adis

Senad Ušanović:

E-Mail: dzemat.ustipraca@gmail.com  ili  blog. http://dzematustipraca.blogspot.ch/2017/

„Kada umre čovjek prestanu teći djela osim u tri slučaja: trajna sadaka (hajrat, vakuf), nauka kojim se ljudi koriste i dobro odgojeno dijete koje moli za svoga roditelja."1

إذا مات الإنسان انقطع عمله إلا من ثلاث صدقة جارية وعلم ينتفع به وولد صالح يدعو له

Allah dž. š uči čovjeka da njegovom smrću djela koja je u životu uradio ne umiru, jer se i nakon smrti skupljaju sevapi od njih sve dok ta djela traju. Ako je učinjeno dobro djelo ono i dalje nakon smrti njegova počinioca isijava dobrotom i rađa sevape - ostaje dobro i narednim generacijama sve dok kao takvo traje.

BOSANSKA ISTOČNA PRUGA SARAJEVO -USTIPRAČA - VIŠEGRAD - VARDIŠTE

BOSANSKA ISTOČNA PRUGA SARAJEVO -USTIPRAČA - VIŠEGRAD - VARDIŠTE

Kada je preuzela upravu Bosne i Hercegovine , Austro-Ugarska monarhija je u njoj zatekla samo prugu Banjaluka-Dobrljin,izgrađenu za vreme turske uprave. Vojna uprava je zatim izgradila prugu Bosanski Brod-Zenica. Petog oktobra 1882 je dovršenapruga Zenica-Sarajevo. Nakon okupacije 1978. i putna mreža Bosne i Hercegovine je bila veoma nerazvijena. U prvih dve
godine rekonstruisano je i izgrađeno novih 2000 km puteva. Takvo siromaštvo komunikacija onemogućavalo je ostvarivanje ne samo ekonomskih već i drugih ciljeva Dvojne Monarhije.
Benjamin von Kállaj (22. decembar 1839 - 13. juli 1903) bio je generalni konzul Austrougarske u Beogradu, dugogodišnji ministar finansija i guverner Bosne i Hercegovine od 1882-1903. godine.

Uveden u trenutku kada se okupaciona uprava nalazila u dubokoj krizi izazvanoj hercegovačkim ustankom 1882, režim Kalaja je imao zadatak da, pre svega, povrati snažno uzdrman autoritet vlasti Monarhije u Bosni i Hercegovini, a zatim izgradi političke i socijalne uslove za trajno učvršćenje Monarhije u ovoj zemlji. Mada su ovako ambiciozni zadaci prevazilazili snage i mogućnosti
Austro-Ugarske Kalajev režim se uvodi i izgrađuje kao faktor koji treba da ih reši.

Otuda se pred Kalajevu upravu nametnula izgradnja zelezničkog saobraćaja kao izuzetno važan zadatak. U razdoblju Kalajeve uprave izgrađene su ili su počele da se grade sve železničke pruge u Bosni i Hercegovini koje su bile pod upravom Direkcije bosansko-hercegovačkih železnica. Sve su one podignute iz sredstava Bosne i Hercegovine i to putem zajmova, koji su vraćani iz zemaljskog budžeta.

Bosansko - Hercegovačka mreza pruga sa kolosekom od 760 mm je uspostavljena 12. februara 1879, i to puštanjem u saobraćaj pojedinih pruga i deonica:
U svojoj politici izgradnje železnica Kalaj polazi od ekonomskih, političkih i strategijskih interesa Dvojne Monarhije u Bosni i Hercegovini. Doduše gde je to moguće on te interese prilagođava privrednim potrebama zemlje. Prilikom gradnje zelezničke pruge od Sarajeva , preko Mostara do Jadranskog mora , ističu se političke dobiti od gradnje te pruge. Pruga bi doprinela jačem povezivanju Hercegovine sa Bosnom- priključivanjem ove pruge na prugu Brod-Sarajevo, Bosna i Hercegovina bi se i na severu i na jugu povezale sa različitim delovima Monarhije. I strategijske i ekonomske dobiti od ove pruge bile bi velike.

Bila bi omogućena eksploatacija šuma i ležišta uglja u dolini Neretve i jevtiniji eksport tih produkata. Na taj način bi se s jedne strane poboljšali životni uslovi stanovništva a sa druge strane zbog povećanih prihoda zemlje,smanjili bi se okupacioni troškovi. S obzirom da je pruga Brod-Sarajevo uskog koloseka a takva bi bila i pruga od Sarajeva do mora , to bi bilo od koristi i za eksport same Ugarske.

U ovom periodu u izgradnji železničkih pruga polazilo se od opštih , pre svega ekonomskih , interesa Monarhije. U izgradnji železničkih pruga Kalajev režim se opredelio za pruge uskog koloseka jer su one bile mnogo jevtinije od pruga normalnog koloseka.

U Kalajevoj politici izgradnje železničkih pruga uočavaju se dve faze. U prvoj fazi, do sredine devedesetih godina devetneaestog veka Dvojna Monarhija se orijentiše na podizanje pruga u Bosni I Hercegovini da bi se omogućila  eksploatacija prirodnih bogastava zemlje.
U prvoj fazi Kalaj se orijentiše na gradnju pruga u dolinama Bosne i njenih pritoka i Neretve. To je bio prostor  koji je obilovao najvećim šumskim i rudnim bogastvom u Bosni i Hercegovini. Sa ekonomskog stanovišta , te su pruge imale da obezbede uslove za eksploataciju tih bogastava i za oživljavanje privredne aktivnosti u zemlji.

U drugoj fazi izgradnje pruga isključivo dominiraju strateški motivi. Granica između ovih faza pada u sredinu devedeseth godina devetnaestog veka a vezana je za duboku unutrašnju krizu Тurske, izazvanu nemirima Jermenai ustankom na Kritu, što podstiče Austro-Ugarsku da ojača svoje strategijske pozicije na Balkanu.

 Istočna pruga Sarajevo-Ustipraća-Višegrad-Vardište

(Isječak iz knjige Pale i Paljani, Mojsija Đerkovića)

Puštena u saobraćaj 1906. godine, “Istocna pruga” od Sarajeva do Vardišta, sa 99 probijenih tunela i 118 izgrađenih mostova, postala je najskuplja pruga na svetu do tog vremena. Iste godine je u saobraćaju bio i južni krak te pruge, od Međedje do Uvca, koji je posle produžen do Priboja na Limu. Prošlo je više od 30 godina kada je 1939. pušten u saobraćaj jos jedan južni krak, od Ustiprače preko Goražda do Foče, koji je posle produžen do Miljevine (14 km), puštena u saobraćaj 01.07.1962. godine.

U drugoj fazi Kalajeve politike izgradnje železnica izostaje njegovo vođenje računa o privrednim interesima Bosne i Hercegovine jer se on prihvata podizanja skupih i nerentabilnih strategijskih železničkih pruga o trošku zemaqske uprave. U gradnji sandžačke železnice Kalaj je video snažno sredstvo za jačanje vojne pozicije Austro- Ugarske prema Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj. Govoreći o vojnom značaju te pruge on kaže da će ona omogućiti brz transport većih kontigenata vojske u slučaju nemira na tom prostoru, te da će ojačati strategijsku poziciju Austro-Ugarske prema severu Crne Gore i najzad poslužiće kao klin između Srbije i Crne Gore i onemogućiti njihovo ujedinjenje. Sama odluka o gradnji železnica tako bi snažno delovala na balkanske države da bi, po njegovom mišljenju, bila ravna dovođenju 50000 vojnika na njihove granice. Kalaj je smatrao
izuzetno značajnim stvaranje uslova za strategijsko zaokruženje Srbije sa njenog jugozapada. U njegovim planovima se pojavljuje gradnja pruge od Sarajeva do srpske granice preko Višegrada. Gradnjom te pruge  omogućilo bi se nastupanje u Srbiju s tog pravca, što bi moglo dovesti srpsku vojsku u katostrofalan položaj.
Nakon što su austrougarske vlasti 1882. godine željeznicom povezale Sarajevo sa Slavonskim Brodom i  Budimpeštom, stvorila se potreba da se sa Sarajevom povežu i istočni dijelovi BiH, gdje su, uz granicu sa Srbijom, bili stacionirani vojni garnizoni.

Tako je stvorena ideja o izgradnji tzv. istočne pruge, prema Višegradu, odakle bi se moglo putovati dalje, za Beograd, Sofiju, Solun i Istanbul.

Do kraja marta 1900. podnosi Bennjamin Kalaj austrijskom premijeru Kerberu i mađarskom premijeru Kolomanu,
ponudu za uspostavljanje magistralne veze preko Bosne i Sandžaka sa Novim Pazarom kao i nastavakželezničkih usluga iz Bugojna za Split.
Štaviše Kalaj je naglasio značaj standardne železničke veze Šamac – Sarajevo- Mitrovica za spoljnu politiku i ciljeve i zadatke Monarhije.

Otpor Mađarske da finansira železničku vezu normalnog koloseka između Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Novom Pazaru doprinosi
opredeljenju za izgradnju pruge uskog koloseka Sarajevo-Uvac
( na bosansko-turskoj granici) koja bi kasnijom vezom sa Mitrovicom trebala da spoji bosanske i turske železnice.
Izgradnja ovakve „Istočne pruge“ smatrana je privremenim, ekonomski opravdanim rešenjem. Realizacija ove pruge  kao pruge normalnog koloseka bila bi dobro rešenje za spajanje sa turskim prugama normalnog koloseka i vojnom prugom
normalnog koloseka Banja Luka – Dobrljin ali bi zahtevala povezivanje Sarajeva preko Zenice i Doboja sa Banja Lukom i
Šamcem takođe sa prugama normalnog koloseka, što bi prema tadašnjim procenama bila neprihvatljiva investicija od 50 miliona kruna.
Godine 1903. je počela konačno izgradnja direktne veze od Sarajeva do Uvca i bosansko turske granice.Njeno finansiranje je obezbeđeno kreditom od 75 miliona kruna na period od 60 godina. Pruga uzanog koloseka trebalo je da bude izgrađena sa
podkonstrukcijom za normalni kolosek. Takođe je bila planirana veza preko Višegrada sa srpskom granicom. Austrougarska monarhija se opredijelila za izgradnju “Istočne pruge”. “Istočnu prugu” su sačinjavale dve pruge: Sarajevo-Uvac i Međeđa -Vardište. Ta pruga se smatra jednom od najskupljih, jer joj je trasa položena kroz veoma teške kamenite terene i klisure. Na toj pruzi izgrađeno je 99 tunela i 118 mostova, a napravljen je i veliki broj propusta i potpornih zidova.
Austrougarski inžinjeri s velikom su mukom projektovali trasu kroz kanjone Miljacke i Prače zbog veoma teške konfiguracije terena.
Iako su državni službenici zaduženi za gradnju bili zaprepašteni složenošću trase, s državnog je vrha stiglo naređenje da se pruga moragraditi po svaku cenu. Ta je cena iznosila, uračunavši radnu snagu, useke, tunele, šine, stanične zgrade i samu železnicu, ni manje ni više nego 450 000 zlatnih kruna po kilometru ili kilogram zlata po jednom metru.
Dužina pomenute “Istočne pruge” iznosila je 161,5 km, a puštena je u saobraćaj 04.07.1906. godine

U julu-avgustu 1906 bile su uzgrađene sledeće deonice:

Sarajevo – Međeđa – Uvac 137,6 km
Međeđa – Dobrun 21,5 km
Dobrun – Vardište 7,3 km

Završetak ovog poslednjeg u nizu velikih železničkih projekata iz doba Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine  može se reći da nije bio neophodan niti izuzetno koristan za budućnost zemlje. Ustvari izgradnja vojno-strateških pruga Gabela – Boka – Trebinje i „Istočne pruge“ kojom je ostvarena veza sa srpskom i turskom granicom s ekonomskog gledišta je bila bez značaja i štaviše bila je ogroman teret za državna sredstva. Razlog realizacije ovih projekata treba tražiti u promenama na ondašnjoj mađunarodnoj političkoj sceni.

Izgradnja

Gradnja željezničke pruge Sarajevo - Dobrun, sa odvojkom Međeđa - Rudo - Uvac, počela je u jesen 1902. godine. Ukupna dužina trase iznosila je 166,5 km od Sarajeva, preko Bistrika, Dovlića, Pala, Korana, Stambulčića, Sjetline, Prače, Hrenovice, Ustiprače, Međeđe. Ovdje se pruga račvala uz dolinu Lima, a drugi krak je vodio prema Višegradu i Dobrunu, gdje je bila državna granica između Austro - Ugarske i  Srbije. Trasa pruge projektovana je dolinama i stranama klisura Miljacke, Paljanske Miljacke, Prače, Drine, Lima i Rzava. Kod Stambulčića se izdizala na 939,8 m nadmorske visine, i to je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugoslavije građana za javni saobraćaj. Viših nadmorskih visina bile su neke pruge građene kao šumske. Ova pruga je imala 99 tunela, sa velikim brojem vijadukta, galerija, potpornih i obložnih zidova. Njen cilj je bio što bliže Srbiji i što bliže šumi istočne Bosne.

Pruga je za period od 73 godine tu namjenu i ispunila. U literaturi se javljaju dva datuma otvaranje pruge za promet. Po jednim, to je bilo 1905, a po drugim 1906. godine. U pravu su i jedni i drugi, jer je prvi dio od Sarajeva do Prače, i dalje, otvoren za saobraćaj 1905, a čitavom dužinom do Dobruna, odnosno do Uvca, 4. jula 1906. godine.

U toku drugog svjetskog rata više je na duže vrijeme bila u prekidu, naročito u djelu između Dovlića i Renovice, gdje su narodni rodoljubi rušili mostove, tunele, uklanjali šine sa trase, napadali kompozicije njemačkih i ustaških vojnika, otimali naoružanje i municiju, hranu i lijekove. Trasa željezničke pruge kroz područije Pala duga je bila 40 km, što je činilo 24 odsto relacije Sarajevo – Dobrun. Od Beograda (od koje su se tačke kao nulte, računale na sve pruge) ulčazila je kod Kaljina sa oznakom 352km, a kod Dovlića 392 km, gdje je napuštala teritoriju Pala.

Ukidanje dobrotvorke

Prugom je prestao promet i kretanje vozova 1.7.1978. godine. Prilikom ukidanja pruge oko sto paljanskih radnika ostalo je bez posla, a oko petsto članova njihovih porodica bez sredstava za izdržavanje. Bio je to potez države koji se ničim nije mogao opravdati. Dnevno je saobraćalo oko 40 kompozicija u oba pravca kroz palajnsku željezničku stanicu, ili približno svakih pola časa u jednom od pravaca tutnjao je voz. Pretežan teret bio je ugalj iz Miljevine i Pljevalja, oblovina, daske, parket, poljuprivredni proizvodi. Trasa je bila stabilna, obezbjeđena, bez velikih investicija ulaganja. Lokomotive su bile na ugalj, a brzina vozova bila je oko 40 km na čas. Narod je prugu koristio, pružala mu zapošljavanje, davala hljeb, prevozila ga bez zakašnjenja, sve je bilo u najboljim godinama i punoj snazi životnoj.

Odjednom kao da je sve gromove privukla... Sva siromaštva od nje su pristekla, guta novac, a ništa ne privređuje, kaže vlast. Smeta napretku društva, ko to još ima željezničke pruge uskog kolosijeka. Trebaju nam željeznice kao u Japanu, koje razvijaju brzinu preko 200 km na čas. To više nije ni za staro gvožđe, uništavaj tu starudiju, nije to za socijalističko društvo, društvo samoupravljača. Što je naređeno to je i učinjeno. Gasi lokomotive, prodaj vagone za vikendice, kokošinjce, šupe, skladišta. Vadi šine, reži, eto dobrih kolaca za ogradu. To isto sa hrastovim pragovima, bivših trasa. Nesta narodne hraniteljice i dobrotvorke, a vlast poslije toga poče međusobno dijeliti pohvale, odlikovanja za uspješno obavljeni posao.

Ti dani ukidanja pruge bili su pravi dani žalosti za Pale i njihovu okolinu. ’’Druže Tito, ne diraj nam Ćiru, nećeš nikad ostati na miru!’’ Mnogi su plakali tajno i javno, proklinjali vlast koja ide protiv svog naroda. Mnogi su se đaci iškolovali i došli do fakultetske diplome samo zahvaljujući ’’garnjači’’. Oni koji su živjeli pored pruge, smatrali su sebe bližim svijetu, kulturnijim. ’’Sjedi na garu, poljubi staru, ponesi koju paru, stići ćeš na svakom vašaru!’’ I nakon dvadeset godina, mnogi su se sa sjetom sjećaju zadnjeg voza duž pruge. ’’Davala je ta gara bijeloga ljeba’’!

Diverzanti je rušili, ali i čuvali

Letio je ovom prugom i ’’Ludi Spaho’’. Bila je to kompozicija od tri vagona u srednjem je bio restoran, a naprijed i nazad motorna lokomotiva, koje su razvile brzinu oko 40 km na čas. Uveden je 1936. godine, a stajao je na Bistriku, Palama, Prači, Mesićima u pravcu Beograda. U suprotnom smjeru saobraćao je na relaciji Beograd – Zelenika, odnosno Dubrovnik. Bio je to voz za gospodu i glavare, obični svijet se njime nije vozio jer je bila skupa karta. ’’Hvala Spahu i njegovom dinu, što nabavi bez dima mašinu!’’

Prvobitna brzina vozova je bila 25km na čas. S vremenom su ispravljane oštrije krivine i brzina je povećana na 40 km, a tu je stigao i Drugi svjetski rat. Popravke su vršene poslije rata, tako da je završlia svoj život sa 60 km na čas. Diverzanti su pazili da prugu ne oštete za trajno, već da spriječe okupatoru i ustašama da ne prevoze vojsku i naoružanje.

Rušenje mostova i tunela vršeno je pomoću eksploziva dobijenog od ne aktivnih avionskih bombi. Tako je onesposobljen tunel broj 119 ispod Stambulčića, mostovi kod Rakita, Jahorinskog potoka i Korana. Efekat je bio značajan, okupatoru nije više bio siguran, nije mogao transportovati ratnu tehniku i živu silu. Onemogućeno mu je da pljačka paljansku sirotinju i njena dobra, šumsku građu, drvo.

Isječak iz knjige Pale i Paljani, Mojsija Đerkovića

Bosanki srednjovjekovni grad Samobor kod Ustiprače

Bosanki srednjovjekovni grad Samobor kod Ustiprače

Samobor, stari bosanski srednjovjekovni grad, poznat kao ljetnikovac Kosača nalazi se na području Ustiprače.
Riječ je o nacionalnom spomeniku pod zaštitom države. Zidine starog grada kojeg je gradio vojvoda Sandalj Hranić Kosača su na samoj litici planine Gostun kod Ustiprače i to na nadmorskoj visini od blizu 800 metara, s pogledom na kanjon Janjine, jedne od pritoka Drine.

Do starog grada Samobora automobilom se može stići iz Ustiprače putem za Međuriječje. Nakon kilometra vožnje u pravcu Višegrada skreće se sa magistralnog puta, prelazi most na Drini a onda makadamskom cestom kroz sela Hladila, Gornje Dvorište i Vina do kuće Idriza Đedovića, što je oko sedam kilometara. Od tog mjesta je sat hoda zaraslom pješačkom stazom kroz šumu do kapije grada.

Prošlost tvrđave sa koje je u srednjem vijeku kontrolisana glavna raskrsnica puteva koji su Bosnu povezivali sa Srbijom, Dubrovnikom i drugim krajevima Balkana je itekako zanimljiva.

Grad na litici


"Samobor se prvi put u izvorima spominje 1397. godine, a sagradio ga je Sandalj Hranić. Tvrđava Samobor spada u red najvećih srednjovjekovnih tvrđava u BIH, a najrasprostranjenija je od svih tvrđava koje su bile u posjedu Kosača. Na pojedinim stranama ona je široka oko 350 m. No to i ne čudi ako uzmemo činjenicu kakav je značaj imala kao fortifikacijski centar Gornjeg Podrinja i kao jednog od omiljenih sjedišta Sandalja Hranića i hercega Stjepana Vukčića Kosače... Danas, najveću pažnju plijeni donžon (branič) kula, nepravilne elipsaste osnove čiji su zapadni i sjeverni zid ovalni", podsjeća arheolog Adi Džemidžić.

Nakon smrti Sandalja Hranića Kosače (1393.-1435.) Samobor je naslijedio njegov bratić, herceg Stjepan Vukčić Kosača (1435.-1466.) koji je upravljao Samoborom i drugim utvrđenim gradovima koje su Kosače izgradile za vrijeme vladavine. Utvrđeni grad Samobor bio je snažan odbrambeni sistem koji se sastojao iz tri dijela, glavne utvrde, odbrambenog bedema i jedne samostalne odbrambene kule. Južni, sjeverni i istočni dio utvrđenja bio je samo djelimično opasan bedemom jer su litice bile dovoljna i efikasna zaštita. Prema raspoloživim podacima u kasno proljeće 1465. godine Osmanlije su pod komandom bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, zauzele Samobor a u tvrđavi je uspostavljena stalna posada na čelu sa dizdarom. Unutar obora izgrađena je džamija, a bedemski zidovi i kule pretvoreni u tabije za topove. Utvrđenje je napušteno 1832. godine.

Stari grad Samobor, iako nacionalni spomenik BiH pod zaštitom države od 2006. godine je u ruševnom stanju, posebno zidovi utvrđenja i objekata dok je prilično očuvana glavna kula. Iako su njeni zidovi napukli ipak odlijeva vremenu. Ova kula predstavlja jednu od najslikovitijih i najzanimljivijih građevina u kompleksima starih bosanskih tvrđava.


Unutar bedema tvrđave su razrušeni zidovi. Od ulaza u centralni i gornji dio grada prema glavnoj kuli su četiri 4 stolice isklesane u živoj stijeni. U šumi ispod grada je mezarje zaraslo u šikaru i korov. Među mezarima ističe se jedan četvorougli nišan ukrašen sabljom dimiskijom i jabukama iznad nje. Za ovaj mezar postoji narodno narodno predanje da je u njemu sahranjena djevojka, koja je prerušena u muško služila sultanovu vojsku da bi zaštitila brata, jedinog muškog potomka u njenoj porodici.

Srednjovjekovni grad Samobor predstavlja dio značajne kuturne baštine ovog područja, smatra i Tomislav Čarapić, zaposlenik općine Novo Goražde koji je u više navrata pokušavao skrenuti pažnju javnosti na ovaj spomenik kulture.

"Bilo je pokušaja da zainteresujemo javnost, aplicirali smo sa nekim projektima putem USAID-u ali nije prolazilo ništa. Prvobitna zamisao je bila da se dionica koja vodi od regionalnog puta do ovog područja trasira i očisti kako bi se lakše moglo prići ovom području. Nije uspjelo jer u zoni oko Samobora u dijelu prema Hladilima u uvalama ima registrovanih minskih polja i to je problem. Kad posmatrate od Samobora prema vrhu Hladila, vazdušne linije nekih 500 metara, možete primjetiti nekropolu stećaka koja se nalazi usred minskog polja. Mi smo prije sedam godina pokušavali bar da učinimo nešto da se ovaj dio ispita i označi, jer bilo šta da se radi ovdje morao bi se najprije ispitati teren jer je riječ o površini pod rizikom", ističe Čarapić.

Osim sumnje da na ovom području može biti mina, otežavajuća okolnost je i i činjenica da je ova graditeljska cjelina pod visokim stepenom zaštite što znači da se bilo kakvi radovi ne mogu izvoditi bez odobrenja Zavoda za zaštitu nacionalnih spomenika RS-a i Komsije za očuvanje nacionalnih spomenika BIH.

"Unutra se ne može ništa raditi bez odobrenja. Kada sam prvi put bio na Samoboru, prije nekih 14 ili 15 godina na samom ulazu je bio jedan zanimljiv očuvan svod od spregnutih kamenova koji je u međuvremenu pao, sigurno zbog vremena a i bilo je nekoliko zemljotresa sa epicentrom u dolini Janjine tako da je i to moglo da utiče. Od svih ostataka najbolje je očuvana kula“, ističe Čarapić.

Na Samobor turisti ne odlaze organizovano, nema ga u bilo kakvim turističkim ponudama a posjete se uglavnom organizuju kada neko samoinicijativno izrazi želju da sazna nešto više o ovom historijski zanimljivom području.

"Moglo bi se ipak nešto uraditi bar na ovim prilazima, jedna veća akcija bi mogla dati rezultate, bar da se raščisti put do Samobora, da se označi. Jer veoma je nezgodan prilaz", ističe Čarapić.

Na ovom području, prema njegovim riječima, posljednja istraživanja vršena su sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to pokušaj da se pronađu ostaci džamije a podaci iz 1912. godine ukazuju da je ona bila sagrađenana ovom mjestu. Ozbiljnijih istraživanja na ovom području od tada nije bilo. Čarapić ističe kako generalno ovo područje ima izuzetno vrijedne spomenike kulture iz različitih perioda.

''Na području opštine Novo Goražde nalaze se tri nacionalna spomenika Bosne i Hercegovine, Graditeljska cjelina – Stari grad Samobor, Crkva Sv. Georgija u Sopotnici, Grobljanska cjelina – Turbeta Sijerčića sa grobljem u Sijerčićima. Uz Crkvu Sv. Georgija u Sopotnici u periodu između 1519-1523. godine radila je prva ćirilična štamparija u Bosni i Hercegovini“, podsjeća Tomislav Čarapić, rukovodilac Odsjeka za privredu i društvene djelatnosti u općini Novo Goražde.
http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=1106249&page=22

SJEĆANJE NA ŠPORET FIJAKER

 SJEĆANJE NA ŠPORET FIJAKER

Autor ove prelijepe slike je  poznati umjetnik Safet Zec, pa iako nije u pitanju "fijaker", evo i nekoliko komentara sa nase stranice ( Rogatica) od prije nekoliko godina vezanih za sporet, kuhanje, Rogaticu....

"Ponajbolje se, cini mi se, kuhalo na tzv. fijakeru. Naprijed, na gusanim kolutovima krckao se grah sa suhim mesom, s kraja grijala se voda za kahvu, u rerni tepsija pite, jal hljeb na kovanom tronoscu zvanom sadzak, ispod rerne susila su se drva i spavao macak na ovcijoj kozici. Pored sulinara bio okacen vijenac luka. Ako je sporet slabo pekao zvao se neki od lokalnih majstora - limara, od kojih su ponajbolji bili Galib Pasic i Nazim Lihic. A ako bi se desi da vraca dim, u odzak se gurni novina i potpali. Dimnjacara, prije dolaska Joze, nije bilo. Za pripaliti cigaru sluzile su masice, a dobre su bile i za malo razjariti vatru.
Sporet je sluzio i kao radijator sa obaveznim komadom crijepa ili cigle koji umotani u kakvu krpu znaju odlicno grijati promrzle noge."

"A na onom dijelu iznad rerne drzalo se vec skuhano da drzi temparaturu kako bi u svako doba bilo spremno da se naspe babi kog se obicno i cekalo. Uz sve to u kraju je vec vareno mlijeko koje sve vise uvire i ceka da mu neki od evlada skine dobro nasabiran kajmak. Kucom bi se sirio najdrazi miris, kad bi se na njegovu platu metlo meso (a o ukusu ne bih sad).
Uz masice bi stajala i masha. Bi hin i kovanih, obicno u jednoj od onih rogatickih kovacnica, i onih sto hin pomenuti majstori skrojise jer stara progori, a i onih koje se zvase kupovne. Mashom se vadio visak luga a i onda kad zatreba zara ispred kuce za prziti pa bilo kahvu jal mesinu svejedno."

 

Rogatičani - Bila jednom jedna čaršija 

 

USTIPRAČA NA DRINI

USTIPRAČA NA DRINI

Ustiprača je  za kratko bila općina nastala je podjelom predratnog jedinstvenog Goražda 1994. godine, a verifikovana nakon Dejtonskog sporazuma 1995. godine.
Naselje Ustiprača je smješteno na ušću rijeka Drine i Prače. Ustipraču krase stjenoviti brežuljci Šuplja Stijena i Kašter. Vještačko jezero u Ustiprači i kanjonu Drine stvorilo je uslove za razvoj turizma i ribarstva.
 Ustiprača graniči sa Goraždem, Rogaticom iVišegradom
Ovaj izrazito brdsko planinski kraj je smješten na raskrsnici puteva kojim se vjekovima pohodilo, trgovalo, ali i ratovalo.

Vještačko jezero u Ustiprači i kanjonu Drine stvorilo je uslove za razvoj turizma u ovom mjestu ( ribarstvo, vožnja parobrodom, gliseri …)



HISTORIJA:

Kao trgovačko središte i gradsko naselje, najdirektnije vezano uz Dubrovačku karavansku trgovinu, Goražde se pominje 1379. godine, a kao otvoreni grad 1444. godine.
Za postanak, opstanak i razvoj ovog kraja najzaslužnije je srednjevjekovno utvrđenje Samobor, kula Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Dvije godine kasnije, 1446. godine Herceg Stjepana desetak kilometara uzvodno, u Donjoj Sopotnici, gradi crkvu Svetog Georgija.
U periodu od 1519. do 1521. godine u njoj je radila ćirilična štamparija (Štamparija Božidara Goraždanina), druga po starini na Balkanu, a prva na prostorima BiH.
bih-x.info